Nije teško biti žena u muškoj sredini

RAZGOVARALA Maja Arsenović
FOTO DOM INFO

Dosta uspješnih ljudi kaže da je biti uspješan u svojoj sredini najveće priznanje do kojeg se najteže dolazi. Ako se složite s ovom konstatacijom, složićete i s tim da je situacija još teža ako je riječ o ženi koja treba da se dokaže u maloj sredini. Osoba koja je to najbolje osjetila u svom privatnom i profesionalnom životu je Divna Aničić, načelnica opštine Mrkonjić Grad. Na ovu funkciju došla je prije pola godine, zamijenivši dotadašnjeg načelnika Zorana Tegeltiju, koji je izabran za ministra finansija u Vladi RS. Ovo mjesto se u potpunosti kosilo s njenim željama koje je imala poslije završetka mašinskog fakulteta u Beogradu, ali, kao i mnogo puta do tada, prihvatila je ponuđeni izazov i još jednom probila led. Međutim, nije se pokajala, sa sobom nosi pozitivna iskustva i, prema njenom mišljenju, da bismo popravili negativne statistike, moramo se sami zauzeti.

DOM INFO: Skoro čitava Vaša karijera išla je neplaniranom putanjom. Bez obzira na to gdje i zašto ste otišli, uvijek biste se vratili u Mrkonjić?

ANIČIĆ: U Mrkonjiću sam rođena i završila osnovnu i srednju školu. Studirajući mašinstvo u Beogradu jako sam zavoljela i vezala se za taj grad. Po završetku fakulteta posao je bilo skoro nemoguće naći, pa sam se vratila u Mrkonjić da odradim pripravnički staž u Hidroelektrani Bočac, gdje su mi vrata bila otvorena. Plan je bio da se poslije odrađenog pripravničkog staža vratim u Beograd i pokušam naći posao, ali stvari su se odvijale drugačije. Okupirali su me porodica, prijatelji, želja za profesionalnim usavršavanjem, tako da sam u Hidroelektrani ostala četiri godine. Nije mi bilo lako, tada sam bila jedina žena inženjer, ali svi su bili korektni prema meni, možda zbog toga što su poznavali mog oca, koji je tu takođe radio, a koji je poginuo u ratu.

Moj sljedeći posao bio je u Direkciji za razvoj u sklopu "Elektroprivrede" u Banjaluci, međutim 2004. opet sam se vratila u Mrkonjić. Naime, već 1999. godine uplovila sam u političke vode, što zbog nagovora bližnjih, što zbog nedostatka sadržaja za mlade, koji su se uglavnom družili uključujući se u političke partije. Na izborima 2004. godine, kada je SNSD pobijedio u ovom gradu, izabrana sam za odbornicu, odnosno predsjednicu Skupštine. Ovaj posao predstavljao je pravi izazov za mene, jer sam se pritom odrekla posla u "Elektroprivredi", odnosno zanimanja za koje sam se školovala. Tada sam u Skupštini, među 23 odbornika, bila jedina žena. Na izborima 2008. mandat mi je obnovljen i taj posao sam radila do 2010. godine, kada se ukazala potreba za novim načelnikom opštine. Još jednom sam stavljena pred izazov koji nisam očekivala, ali moja stranka mi je ukazala povjerenje. I pored toga što sam znala kakav je ovo posao, i pored bojazni kako će me ljudi prihvatiti, odlučila sam da se kandidujem. Još jednom bila sam žena koja je probila led, ovaj put kao prva načelnica opštine Mrkonjić Grad.

DOM INFO: Poslije šest mjeseci, kakvi su Vaši utisci?

ANIČIĆ: Posao načelnika opštine podrazumijeva mnogo radnih sati, ali meni nije teško raditi ni po 18 sati dnevno. Međutim, vremena su teška, ljudi se obraćaju onima za koje misle da će im riješiti neki problem ili dati nadu. Iako mnogi od njih mogu da komuniciraju s mojim pomoćnicima i službenicima, insistiraju da dođu kod mene, jer se nadaju da im mogu pomoći. Desetine ljudi mi prolaze kroz kabinet sa različitim problemima, različitim životnim pričama i ponekad to teško emotivno podnosim, jer je nemoguće pomoći svima i riješiti svaki problem, ali sve ih saslušam, jer sam zahvaljujući njima i došla na ovu funkciju.

DOM INFO: Šta Vam predstavlja prioritet u radu s obzirom na to da ste načelnik s najkraćim mandatom?

ANIČIĆ: Prioritet mi je uspješno se boriti s onim problemom koji uvijek tinja - nezaposlenošću i socijalnim davanjima. Najveći izazov u ovom trenutku mi je naći investitora za Fabriku vijaka "Metalac" u kojoj je uspješno okončan stečajni postupak. S obzirom na to da imamo sačuvan proizvodni pogon, sad tražimo strateškog partnera po sajmovima i investicionim konferencijama s ciljem da pokrenemo proizvodnju. Imamo i fabriku "Mladost", koja je takođe pod stečajem i za koju se nadamo da ćemo sačuvati proizvodni pogon, jer njeno ponovo pokretanje znači 400-500 radnih mjesta. Nedavno smo u Berićima otvorili malu fabriku briketa, što je pridonijelo stvaranju pozitivne atmosfere kad je zapošljavanje u pitanju. Takođe, uskoro ćemo usvojiti regulacioni plan gradnje poslovne zone, koja bi trebalo da bude atraktivna lokacija investitorima.

Smatram da je veoma važno da ne propustimo priliku oživljavanja poljoprivredne proizvodnje. Protekle godine smo poljoprivrednicima podijelili sedam plastenika, a dobili smo i prve proizvode uzgojene u tim plastenicima. Opština Mrkonjić Grad inače dosta izdvaja za poljoprivredu kroz povoljne kredite i direktna davanja, jer imamo uslove za bavljenje ovom djelatnošću.

U posljednjih nekoliko godina u Mrkonjiću je dosta urađeno na obnovi i izgradnji infrastrukture, ali još nas čeka dosta posla. Ove godine planiramo izmjenu vodovodnih cijevi, jer još imamo onih koje datiraju iz austrougarskog perioda. Takođe, ove godine planiramo da radimo na obnovi centra grada, koji je naš zaštitni znak.

DOM INFO: Po godinama ste dosta bliži mlađoj populaciji od Vaših prethodnika, da li Vam to olakšava komunikaciju i saradnju s njima?

ANIČIĆ: U sve poslove, gore nabrojane, trudim se da uključim svoje mlade saradnike koji tek počinju svoj profesionalni put. Mladi ljudi su mi još jedan izazov, odnosno želja da ih motivišem, da im pružim uslove za dodatnu edukaciju i profesionalno usavršavanje. Trenutno u opštini imamo šest mladih pripravnika i raduje me kad vidim da su zainteresovani za posao i da se trude da uče i da rade. Sa moje strane, trudim se da budem pravedna, mada je administracija takva da uvijek postoji onaj broj ljudi koji daje veoma malo od sebe ili ne daje ništa. Važno mi je da budem u toku sa svim dešavanjima, da uvijek odem tamo gdje me zovu i da održavam komunikaciju s ljudima.

DOM INFO: Nemoguće je ne primijetiti da ste u karijeri već nekoliko puta bili prva žena u muškoj sredini. Da li ste ikada imali problema zbog toga?

ANIČIĆ: Prije nego što sam se kandidovala za mjesto načelnika opštine brinulo me je kako će me ljudi prihvatiti, mada nikad ranije nisam imala problema s tim što sam jedina žena u muškoj sredini. Nisam imala problema u komunikaciji niti sam ikada primijetila da se neko prema meni postavio drugačije jer sam žena. Naše žene su nezadovoljne položajem u društvu, ali mislim da one nose veći dio problema. Radi se o nedostatku motivacije i vlastite želje za uspjehom. Iako ne sporim da je ženi potrebna podrška muškaraca u sredini u kojoj radi, jer obično dolazi na mjesto na kojem je bio muškarac, mislim da je bitno da se žene podržavaju međusobno i da se ne plaše bremena odgovornosti.

DOM INFO: Na koji način se Vaš život promijenio otkad ste na mjestu načelnika opštine? Šta volite da radite u slobodno vrijeme?

ANIČIĆ: Moj privatni život se potpuno promijenio. Najveći problem je što nemam slobodnog vremena ili se još ne uspijem dovoljno dobro organizovati. Moram priznati da sam ranije uživala u izlascima, kupovini i svim onim stvarima, malim zadovoljstvima, u kojima uživaju sve žene. Sada vrijeme za sebe mogu izdvojiti tek oko 10 naveče i tada najviše volim čitati.

Mrkonjić Grad obiluje divnom prirodom u kojoj uživam kad god mi se pruži prilika. Sportom se bavim tek toliko da održavam kondiciju.

DOM INFO: S kim biste voljeli da se poistovjetite iz svijeta politike, kome se divite?

ANIČIĆ: Ja zapravo nikada nisam imala idole. Svoju energiju i mir, posebno u posljednje vrijeme, pronalazim u vjeri, možda i zbog toga što sam imala porodične probleme koji su se poklopili s mojim profesionalnim napredovanjem. Međutim, nemoguće je biti u politici i ne posmatrati druge. Pratim rad Angele Merkel, koju smatram jakom, harizmatičnom ženom. Istina, voljela bih upoznati Putina, jer me fascinira njegova svestranost.

DOM INFO: Planovi za budućnost?

ANIČIĆ: Svi moji poslovni planovi u vezi su s privrednim razvojem grada, stvaranjem boljih uslova za život, motivacijom za rad mojih saradnika. Ove godine nas opet čekaju izbori, ali ja ne znam da li ću se kandidovati za načelnika opštine, jer to zavisi prvenstveno od mojih porodičnih obaveza. Međutim, ako se ne kandidujem, to ne znači da neću ostati u gradu i dati svoj maksimalan doprinos.