Kada pogledate kroz prozor, sve ono što vidite možda je 50 posto djelo arhitekte. Ostalih 50 posto je djelo drugih aktera u prostoru, naručilaca, političkih struktura itd., objasnio je svojim studentima prof. Tošković. 

Teško je, možda i najteže, podići kvalitet prostora koji svakodnevno koriste "obični" ljudi. Ako poraste postotak iz prvog dijela profesorove rečenice, a ovaj drugi otrese, donekle ćemo, valjda, shvatiti prednosti savremenog doba. 

Priča iz prvog dijela pametne rečenice kaže da postoje veliki i mali projekti, ali ne postoji velika i mala arhitektura. Postoji individualno i timski. Postoji talenat i kreativnost. Početak stvaralaštva i uspjeh. Postoje Sonja i Igor. 

 

DOM INFO: Na koji način sarađujete, kako funkcioniše vaš tim?

 

IGOR: Sonja i ja smo započeli saradnju na fakultetu i spoznavši još tada zajedničke osobine, profesionalno smo se zbližili. S obzirom na to da oboje znamo šta podrazumijeva timski rad, odmah smo bili spremni na uvažavanje ideja, rada saradnika. Vođa u timu, ukoliko postoji, što kod nas nije slučaj, raspoređuje zadatke. U suprotnom, svako u timu radi u skladu s prethodnim iskustvima i afinitetom, u koordinaciji sa grupom i početno definisanim ciljevima ili konceptom.

Uviđa se da je individualni rad u arhitekturi gotovo nemoguć i pomalo prevaziđen, kad se govori o konkretnom procesu rada na određenim projektima, koji u nekom vremenu moraju dati rezultat - projekat ili objekat. Ovdje je potrebno od individualnog rada razdvojiti vrlo poželjnu individualnost arhitekte sa svim njegovim osobenostima. Lakše je, bolje i kvalitetnije uklopiti individualnost u rad grupe, nego raditi individualno. Naravno da je kroz individualni rad jednostavnije doći do rješenja, jer se slijedi samo jedan i već provjeren stav, koji ne podliježe brojnim preispitivanjima, ali to rješenje možda nije najbolje moguće. 

Sigurno je budućnost u stvaranju nekakvih formalnih grupa. Možda ćemo se i mi kretati u tom pravcu. Problem je naći prave saradnike, pa kada se nađu, saradnja vjerovatno ne treba da se prekida. 

Kao problem rada u grupi prepoznajem vrlo izraženu sujetu arhitekata koja je uvijek prisutna. I... možda su žene ipak malo sujetnije od muškaraca. 

 

SONJA: Proces rada u timu počinje razmjenom osnovnih ideja, razmišljanja o zadanoj temi. Pronalaženjem zajedničkih niti, putevi kojima bi se moglo krenuti sami isplivaju na površinu, namećući se kao dominantni. Sljedeća faza je podjela poslova. Međutim, kada se podijele poslovi i dalje se međusobno preispitujemo. Nesporazume rješavamo konstruktivnim raspravama (ponekad liče na svađe), koje po pravilu vode do optimalnog rješenja. Rezulate rada prihvatamo timski, jer se radi o zajedničkom djelu u potpunosti, te zajedno nosimo i poraz i pobjedu. Teško je, a nije ni fer, tačno procijeniti učešće pojedinca u timu, budući da je rezultat posljedica timskog rada, razmjene ideja i zajedničkih, uzajamnih podsticaja. 

 

DOM INFO: Kreiranje emocije u arhitekturi?

 

IGOR: Arhitektura i emocija su nerazdvojivi pojmovi, jer arhitekturu posmatramo kao jedinstvo nauke i umjetnosti. Umjetnost stvara emocije, ali stvaranju emocije prethodi davanje (emitovanje) emocije. Kroz osjećanja, doživljaje i utiske postavlja se i pitanje iskrenosti u arhitekturi, koja mora biti, te odnosa arhitekte prema arhitekturi, kao tvorca prema djelu. Iako je stvaranje arhitekture prožeto različitim i brojnim uticajima koji postoje u svim fazama stvaranja, arhitektura uvijek, bar u nekoj mjeri ima i subjektivni uticaj stvaraoca, koji kao biće koje živi i osjeća jedino može stvoriti emociju. Arhitekta nije sterilni tehnički uređaj koji ispunjava želje i nema gotova, tipska rješenja, koja serijski proizvodi. U stvaralačkom procesu on unosi svoj identitet, formiran rođenjem, odrastanjem, sjećanjima, iskustvom, obrazovanjem i konačno rezultate istraživanja konkretne teme i prostora, budući da je arhitektura neodvojiva od mjesta, sa svim njegovim karakteristikama.

 

SONJA: Ne možemo pričati samo o emociji, potrebno je uzeti u obzir i dimenziju duhovnog. Bez te dimenzije to više nije arhitektura, nego tehnika. Projektovanje polazi od mjesta, zadate lokacije koja ima svoj duh, ambijent, značenje, odnosno određenu simboliku. Sljedeća odrednica je korisnik prostora. Npr., kada projektujemo pozorište to su publika, glumci i prolaznici, jer arhitektura ne pripada samo korisniku prostora, nego i javnosti. Kraj svake kuće svakodnevno prolaze ljudi i svaka ta kuća kod njih proizvodi emociju. Nameće se zaključak da je nemoguće posmatrati arhitekturu izvan sociološkog aspekta. 

Arhitekta kreira emociju korištenjem specifičnih izražajnih sredstava, horizontalnih ili vertikalnih ravni, otvorenog i zatvorenog, svijetlog i tamnog, mekih ili oštrih linija. Svaka linija ima svoj karakter. Tako su na primjer objekti Zahe Hadid puni pokreta, energije, uvijek se čita neka dinamika, sloboda, moć. 

 

IGOR: Ali, tehnička i izražajna sredstva nisu dovoljna za kreiranje emocije, čak ni pri savršenom sklopu svih arhitektonskih elemenata. Potreban je i lični pečat arhitekte, koji će arhitektonsko rješenje povezati s konkretnim prostorom, mjestom, njegovim karakterom, temom, korisnikom. Istovremeno, ni pretjerano izražena individualnost stvaraoca nije poželjna, jer je arhitektura isuviše kompleksna da bi u velikoj mjeri mogla biti samo individualna. U procesu stvaranja arhitekture postoji velika odgovornost, koja zahtijeva analizu velikog broja uticaja. Takođe, postoji još jedan važan element, a to je "poigravanje" naručioca.

 

SONJA: Svaki naručilac arhitektonskog projekta ima legitimno pravo na određene potrebe, želje. Pri tome, on mora da bude spreman na saradnju s arhitektom i da ima povjerenja u njegovu stručnost. Posao arhitekte je da izbalansira želje i mogućnosti investitora s nizom ostalih parametara. Ovdje bismo mogli pričati o sujeti i sa jedne i sa druge strane.

DOM INFO: Nedavno ste bili u Zagrebu na Danima Orisa. Sigurno ste i ranije prisustvovali sličnim dešavanjima. Možemo li definisati konotaciju ovakvih događaja u smislu struke, ali i šire javnosti?

Sonja: Većina ovakvih događanja proizlazi iz stalne potrebe, znatiželje stvaralaca, u smislu spoznaje šta drugi rade, te potrebe za stalnim učenjem. Tu je i njihova želja da prezentuju svoje stvaralaštvo širem auditorijumu. Konkretno, Dani Orisa su usko stručni skup i jedna od rijetkih prilika da se na jednom mjestu okupe najveći i najznačajniji stvaraoci u arhitekturi iz cijelog svijeta. Možda bi jednako bitno bilo edukovati širi auditorijum, odnosno pokazati ljudima van struke na koji se sve način može graditi, kako bi prevazišli vlastite navike i saznanja. I tu bi mediji trebalo da imaju odlučujuću ulogu. Izdvojila bih Salon namještaja u Milanu, koji se održava svake godine na milanskom sajmu. U tom periodu, živi i niz lokacija koje se namjenski aktiviraju (događaju sateliti sajma). Ne morate da odete na sajam, dovoljno je izaći van i posjetiti neku od lokacija održavanja promocija, koktela i drugih tematska dešavanja. Na taj način je sajam izašao u grad i među ljude. 

Šteta što na Danima Orisa ne postoji interakcija s publikom, a i nemoguća je s obzirom na broj posjetilaca (preko 2.000). 

 

IGOR: S obzirom na to da svakodnevno pratimo aktuelna dešavanja na arhitektonskoj sceni, Oris je dobra prilika da uživo vidimo stvaraoce i da neposredno od njih saznamo nešto o procesu njihovog rada ili vidimo cjelokupan razvoj misli tokom karijere. 

Gosti predavači predstavljaju presjek svog cjelokupnog rada, tako da se na osnovu toga ne može direktno konstatovati šta su danas i u ovom trenutku aktuelni trendovi u arhitekturi. Možda je suština u spoznaji načina njihovog stvaranja i razmišljanja, korištenja materijala, čitanja konteksta, teme i prostora. Ovogodišnji skup označio je utisak o opštem pozitivnom, optimističnom stavu, ljudskosti, osjećaju za mjeru, prirodnost i logičnost razmišljanja, sa puno duhovitosti u radu i projektima. 

 

DOM INFO: Arhitektura i film čine sretnu simbiozu u umjetnosti. Na koji način se prožimaju, nadopunjuju?

 

IGOR: Definitivno taj odnos postoji, arhitektura i film su u neraskidivoj vezi. Arhitektura u filmu nije samo scenografija, slika ili dekor. Arhitektura u filmu je mnogo više, ono što je lokacija (mjesto) za prostor. Osim fizičkih obrisa, govori i o karakteru prostora, o svemu što taj prostor nosi i znači, a takođe je i psihološka odrednica karaktera likova u filmu. U posljednje vrijeme, u veoma popularnim domaćim televizijskim serijama, može se primijetiti kako prostor vojvođanske ravnice, ruralnog karaktera djeluje mračno i depresivno, što u potpunosti određuje radnju i likove. Takve elemente možda prepoznajemo, na primjer, u serijama "Sva ta ravnica" ili "Vratiće se rode".

 

SONJA: Arhitektura i film imaju zajedničkog i u stvaralačkom procesu. Kao što je potreban scenario za film, tako i arhitektura na neki način traži scenario u smislu korištenja prostora, šta se kada dešava, ko šta kad kako "kaže", tj. izrazi se u prostoru. Možda se to više odnosi na urbanizam. Dakle, postoji prostor i akteri u prostoru, vrijeme i pretpostavka šta sve može da se dogodi. Odnosno, postoji logika kao i u filmu, da nešto ne može da se dogodi prije nečega. Znači, mora da postoji tok, odnosno scenario koji definiše radnju u prostoru, a i isto tako je i u filmu.