Posljednjih decenija pojam savremenog dizajna i arhitekture najčešće predstavlja traganje za novim, smjelijim formama i izrazom. Arhitekte imaju tendenciju da na nesputan način kroz novo definisanje odnosa u arhitekturi dokažu da ne postoji prepreka u oblikovanju prostora i novom načinu modelovanja. Nove tehnologije i sve veća ekspanzija novih materijala i mogućnosti njihove upotrebne vrijednosti podržavaju inovativne izraze u arhitekturi i enterijerima. Ekstravagantniji pristup projektovanju ne podrazumijeva nepoštovanje funkcije, čak naprotiv - za cilj ima njeno akcentovanje. Uslovi udobnosti, komfora i estetike istražuju se kroz konkretizaciju oblika i forme, a potvrđuju kroz logičnost i organizaciju prostorija. Sveukupni efekat arhitektonske cjeline koji proizlazi iz određenog karaktera eksterijera, arhitektonskih elemenata, enterijera i namještaja simbolizuje njenu suštinu funkcije - postojanja.
 
Eksperimenti arhitektonsko-enterijerskog oblikovanja koje odstupa od uobičajenog projektovanja, mora da počiva na osnovi detaljno osmišljenog i razrađenog plana čije je "opravdanje" adekvatna organizacija i inteligentna prostorna kombinatorika. Enterijer koji je nastao bez plana veoma se razlikuje od enterijera oblikovanog s određenom koncepcijom - bilo da je u pitanju privatni stan ili javna reprezentativna zgrada. Shodno tome, planska razrada unutrašnje arhitekture ne podrazumijeva samo grubu postavku arhitektonskih elemenata, već i unaprijed koncipiranu matematiku opremanja i organizacije.
 
DINAMIČNIJA RJEŠENJA: Odstupanja od klasične podjele prostorija na zatvorene forme kvadrata ili pravougaonika sve su češće u novoj izgradnji. Prilikom razrade plana određenog enterijera, upravnim postavljanjem pregradnih zidova u osnovi prostor se dijeli na manje jedinice izdijeljene hodnicima i međuzonama. Često se ovakvim načinom podjele grubo odvajaju blokovi čija bi se funkcija mogla suptilnije razgraničiti. Zavisno od kvadrature doma, postoji nekoliko načina kojima se prostorna monotonija može razbiti.
 
Osnove, čija se funkcija rješava kosom postavkom pregradnog zida na zadati gabarit, predstavljaju dinamična rješenja koja definišu otvorenije prostorne vizure. Na taj način se, u osnovi gledano, dobijaju drugi geometrijski oblici, koji djeluju razigranije i za uređenje, svakako, interesantnije i naizgled zahtjevnije. Način ovakvog, "kosog" pregrađivanja zona ne znači nužno dodatnu notu kompleksnosti opremanja takvog prostora namještajem, naprotiv - u većini slučajeva znatno može olakšati dizajniranje enterijera.
 
Prednost prilikom organizacije nepravilnih, kosih prostorija svakako je i faktor akustike. Distorzija zvuka u prostoru čija se vizura širi ili sužava (zavisno od ugla pozicioniranja zida) znatno je bolja nego kod pravilno organizovanih jedinica. Ovakav koncept pregrada naročito je povoljan za privatne ili javne prostore u kojima akustika igra značajnu ulogu. Zvuk se tada širi, putuje i dobija na kvalitetu i trajnosti prostiranja, ehu. U moderno dizajniranim prostorima, čiji je akcenat stavljen na otvorenu komunikaciju kružnog tipa, postavka ovakvih zidova bi znatno olakšala podjelu zona, bez klasičnog vida odvajanja i pregrađivanja prostorija.
 
OSJEĆAJ NESPUTANOSTI: Arhitektura prostora u kojem se jedinice "smiču" i djeluju kao da međusobno jedna drugu najavljuju odavao bi utisak kontinualnog prostora s akcentom na dinamičnim prožimanjima. Ti prostorni spletovi bi nosili karakter takvog enterijera. Njegova suština počiva i u psihološkoj komponenti koja se zasniva na osjećaju nesputanosti i otvorene vizure koju će čovjek nesumnjivo imati u takvom prostoru. Kao i u likovnoj umjetnosti, gdje debljina jedne linije može crtež učiniti životnijim jedan naslikan ton predstavu slike čini konkretnijom i u dizajnu enterijera jedna dobro osmišljena prostorna kompozicija taj enterijer može oplemeniti i korisniku ga učiniti bliskim. U klasičnoj organizaciji podjele prostora pregradnim zidovima hodnici često zatvaraju vizure i prkose funkciji. Kada su dugi, neiskorišteni, a zato i poprilično uski, stvaraju neprijatan osjećaj i u većini slučajeva djeluju kao nužni višak.
 
Da bi se utisak tunela koji tada nastaje malo ublažio, ljudi najčešće pribjegavaju alternativnim, naknadnim rješenjima, koja prije svega podrazumijevaju veliki broj rasvjetnih tijela, a mnoštvo izvora vještačkog svjetla u skučenom prostoru najčešće ima negativnu stranu. Utisak koji se tada stiče apsolutno ne razdvaja takvu sliku od svjetleće kapsule, koju ne samo da nije logično riješena, već djeluje kao da je namjerno, laički istaknuta. Da bi se izbjegle takve situacije, neophodno je da se organizaciji pristupa otvoreno i bez predrasuda. Hodnici mogu da budu dijagonalno usmjereni, njihova širina da se sužava ili proširuje u funkcionalne dijelove koji će predstavljati prelazne zone, npr. između trpezarije i dnevnog boravka ili sl. U prostorima u kojima hodnici imaju dominantnu ulogu (i kao takvi određuju isključivo pravolinijski hod) odaju utisak monotonije i često su malo iskorišteni. U slučaju da je hodnik prostraniji, većina ljudi će ih svakako iskoristiti ili za plakare, ili za biblioteke, a to svakako ne mijenja doživljaj zamora koji je prisutan kada se kroz taj hodnik korača. Sa druge strane, uvođenje koso postavljenih zidova proizvelo bi dijagonalne linije hoda koje bi same po sebi bile mnogo interesantnije za prolaz, a pružale bi više mogućnosti za uređenje jednog takvog tipa hodnika ili međuzone. Tako bi se u dijelu koji se širi mogao organizovati manji radni ili relaks blok za čitanje ili sistem otvorenih polica koje bi se na mjestu proširenja nastavljale u širi plakar.
 
Kosi zidovi su dobra rješenja za organizaciju stanova koji pružaju mogućnost direktnog prilaza sa ulaznih vrata različitim jedinicama, s akcentom na otvorenoj komunikaciji. Odvajanje bi uslovilo uvođenje izlomljenih zidova koji bi imali funkciju poluotvorenih pregrada koje ležerno dijele prostor, bez grubih ograničenja.
 
VANJSKI ZIDOVI: Kada se radi o kosim vanjskim zidovima, oštre linije su glavni nosioci arhitektonske dinamike. Često se stiče utisak da je forma izvedena iz čvrste mase kojoj je zasječen jedan kraj, koji će oku biti najinteresantniji, i najčešće će izgledati kao da prkosi fizici i Zemljinoj teži. Ponekad se čini da te ustremljene dijagonale imaju zadatak da otkriju samu srž objekta i njen unutrašnji život. Na nju možemo gledati i kao na niz okomitih, vodoravnih i dijagonalnih površina koje se srčano bore da zaštite privatnost sopstvene unutrašnjosti. Ovakve dinamične mase stvaraju uslove za fleksibilan, otvoren stil opremanja enterijera, bez suvišnih detalja i namještaja koji bi mogao omesti već postavljenu estetiku koja počiva na prožimanju oštrijih pravaca i suprotstavljanju masa. Tako bi jednostavan namještaj umjerenih linija i svedene kombinacije sa prirodnim materijalima savršeno oplemenjivali i "umirivali" dominantnu arhitekturu objekta.
 
Sa druge strane, kuće koje su geometrijski pravilne, s ravnim linijama koje se sijeku pod pravim uglom kroz čitav enterijer, ostavljaju dovoljno prostora za eksperimentisanje sa stilovima i namještajem, jer njihova umjerena arhitektonika ne uslovljava specifičan dizajn. Naravno, ako su u pitanju nešto starije kuće, često bi i one same po sebi mogle navoditi na stil opremanja i način odabira detalja i dekoracije. Zidovi u takvim prostorima obično su veliki i pomalo dosadni, pa vam u tom slučaju ostaje dovoljno kreativnog prostora za masivnija umjetnička djela, ogledala, fotografije i sl. Sa druge strane, moderniji domovi sadrže manje zidova, zbog već pomenutih tendencija za maksimalno iskorištavanje i funkciju "open spacea". Najčešće se oni "ukrašavaju" umetanjem prozora i većih staklenih površina u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod starije građenih kuća.
 
INDIVIDUALNE POTREBE: Naravno, u kakvom god tipu stana ili kuće živjeli, slobodni ste urediti prostor vodeći se arhitektonskom strukturom prema kojoj je kuća sagrađena ili je ignorisati i stvoriti dom koji je skoro potpuno suprotan kosturu stana ili kuće. Ako se odlučite krenuti protiv arhitektonskog sklopa prilikom opremanja, bitno je bar načelno da se odrede smjernice i prihvate osnovni principi likovnosti - birajte boje, uzorke i teksture koji će koegzistirati u harmoniji s izvornim dizajnom prostora. Savremeni čovjek od životnog prostora očekuje da bude otvoren i svijetao. Naravno, najlakše je potrebe ukućana zadovoljiti ciljanom izgradnjom stambene jedinice ili objekta, gdje će se voditi računa o svakom detalju koji će činiti arhitektonsko-enterijersku cjelinu.
 
Savremeni arhitekta će razmišljati i o onome čega se klijent ne bi sjetio sam. Na primjer - vrata i prozore će strateški pozicionirati, tako da će oni, pored osnovne funkcije, hvatati i jutarnji povjetarac, nivelacijom u podovima će pratiti laganu kosinu terena, koji će ostavljati utisak kao da je u simbiozi s kućom, da se prilagođava teren njoj, a ne kuća njemu… Na taj način arhitekta će diskretno usmjeravati ukućane da stanuju bliže prirodi, travi, zemlji i bliže jedni drugima. Dobar arhitekta će vještačko osvjetljenje smanjiti na minimum, jer će odrediti dobru poziciju za maksimalno iskorištenje prirodne svjetlosti i na taj način direktno produbiti i pojačati vezu sunčeve energije sa čovjekom. Moderna arhitektonska stremljenja orijentisana su ka iznalaženju racionalnog i fleksibilnog, funkcionalnog rješenja i, sa druge strane, ka savremenim tehnološkim dostignućima u sprezi s odgovarajućim likovnim izrazom.
 
Zahvaljujući takvoj uslovljenoj povezanosti navedenih elemenata koji karakterišu kulturu izgradnje savremenog doba, ljudi danas mogu da uživaju u arhitekturi koja, iako je jedna od najstarijih umjetnosti, svaki dan ima nešto novo da pokaže.