Scenarij za život s prirodom

U grad od drvenih kuća, sagrađenih na temelju tradicionalne srpske gradnje, ulazite kroz glavnu kapiju, u Ulicu Ive Andrića na kraju koje se nalazi crkva svetog Save

PIŠE MAJA ARSENOVIĆ
FOTO DOM INFO

Tog decembarskog dana Mokra gora je u potpunosti opravdala svoje ime, ali kiša, koja je padala cijeli dan tokom našeg boravka, i maglom obavijeno brdo Mećavnik na kojem se nalazi Drvengrad uopšte nisu narušili osjećaj oduševljenja koji doživite kada se popnete na 700 m nadmorske visine i osjetite duh vraćene prošlosti.

U grad od drvenih kuća, sagrađenih na temelju tradicionalne srpske gradnje, ulazite kroz glavnu kapiju u Ulicu Ive Andrića na kraju koje se nalazi crkva svetog Save, kao i kuća "gazde" Emira. Međutim, ako skrenete lijevo Ulicom Novaka Đokovića stižete na Trg Dijega Armanda Maradone na kojem je restoran "Prokleta avlija", u kojem "gradonačelnik" Kusturica najčešće jede, a u kojem smo ga i mi našli. A, ako krenete dalje, prolazićete kroz ulice Brusa Lija, Federika Felinija, Branislava Nušića, sokače Bogdana Tirnanića itd. U ovim ulicama nalazi se sve što Drvengrad čini gradom, doduše malim, ali ipak gradom, prodavnica suvenira, bioskop "Stenli Kjubrik", poslastičarnica "Kod Ćorkana", nacionalni restoran "Lotika", galerija "Macola", obdanište "Dr Nele Karajlić", bazen "Milorad Čavić", sauna, biblioteka, teniski tereni...

GRADITELJSKA INSPIRACIJA: S Kusturicom smo se sreli u restoranu "Prokleta avlija", gdje je dogovarao potankosti s majstorima koji su zaduženi za popravak sistema grijanja u objektima u Drvengradu. Tople boje zelene i žute s motivima kruške i jabuke, koje asociraju na domaću rakiju, prigušeno svjetlo, stari klavir, mini-biblioteka, na zidovima ikona sv. Save, slike Che Guevare i Kastra, koji vas posmatraju dok pijete domaći sok nazvan "biorevolucija" i vino s etiketom "Mećavnik grad", čine ovaj prostor izrazito domaćinskim. "Gradonačelnik" nas je svojim džipom poveo u obilazak ovog jedinstvenog parka prirode i kroz priču nastanka Drvengrada.

Donji dio Mećavnik, od pruge pa naviše, bio je u Prvom svjetskom ratu prekopan rovovima, u vrijeme bugarskih osvajanja. Zbog ideološke zanemarenosti, koja je za rezultat dala netaknutu prirodu, ovaj kraj bio je i više nego dovoljan slavnom režiseru da na ovom mjestu sebi izgradi dom.
"Snimajući film 'Život je čudo' vidio sam brdo Mećavnik i divio se kako jedno brdašce okruženo vijencima od 1.000 do 1,500 m ima vidik od 360 stepeni.
Pitao sam se kako seljaci ne naprave kuću, stanište na takvom mjestu. Onda sam shvatio da ljudi imaju taj defanzivni oblik, plaše se gromova, vjetra, magle, bježe od pogleda. Samo se crkve i Cigani mogu naći na ovakvim mjestima ili stari srednjovjekovni gradovi, zbog preglednosti terena", priča nam Kusturica.

Kao najuspješniji i najnagrađivaniji režiser sa ovih prostora, Emir Kusturica živio je u Beogradu, Parizu, Njujorku i drugim gradovima svijeta. Međutim, kroz život su ga pratila razočarenja, a jedno od najvećih je gubitak doma. Tu je došlo do spoja uspjeha i želje da napravi ono što je po njegovoj mjeri, a to je baš, kako kaže, ovaj grad.
"Ovo je zapravo jedna dječačka nerealnost koja me je vodila kroz filmove, a dobila je svoje udomljenje u Drvengradu. Ovdje se zapravo radi o mom graditeljskom refleksu naslijeđenom iz filmova. Stvorio sam svoj dom u svom gradu."
Ipak, nema svako tu privilegiju da ima svoj grad, ali mi ovdje ipak govorimo o jednom od tvoraca savremenog evropskog klasika, koji je, kako i sam kaže, zaradio veliku sumu novca, koju se nije libio potrošiti kako bi ostvario svoje zamisli. Njegova vezanost za prirodu i odsustvo poštovanja ustaljenih normi i u ovom slučaju su prevagnuli.
"Na ovom terenu je u novije doba izbjegavano stanovanje na temelju tradicije. Onda je priroda zavrtjela krug i ustanovila da je od svih materijala koje je čovjek koristio kroz vijekove najbolji onaj prirodni. Ima najmanje radijacije, najzdraviji je. Obnovljeno je sve što je vrijedno u toj tradiciji, a to su stare drvene kuće, koje su renovirane iznutra, a koje mogu trajati još 100 godina. S jedne strane obnovio sam tradiciju, a sa druge strane ispunio estetsko-zaštitarske zahtjeve i po novoj ideologiji opstanka prirode i po svojim privatnim idejama intergisao vrhunski izraz iskustva", priča Kusturica, koji je na svoj način uspostavio narušenu ravnotežu čovjeka i prirode.

NASTANAK PARKA PRIRODE: Međutim, kao i većina stvari u njegovom životu, i nastanak Parka prirode Mokra gora praćen je brojnim kontroverzama. Naime, Mokra gora je područje bogato rudom nikla, tako da je jedna engleska kompanija namjeravala da napravi rudnik na tom prostoru, što bi dovelo do velike ekološke štete u radijusu od 100 km.
"To je bila, što je rijetko u našem narodu, dobro iskoordirana akcija, u kojoj smo ja, mediji i vlast bili čvrstog stava da odbranimo ovaj teritorij od takvog uništavanja. Formiran je Park prirode, koji kao institucija neopozivo štiti ovaj teritorij i gdje smo u vlasničkom udjelu država Srbija i ja fifty-fifty." Poslije toga uslijedilo je sve ono što vrijedi, kako infrastruktura, tako i turistička ekspanzija.
Na području Mokre gore prije osnivanja Parka prirode živjelo je oko 800 ljudi, a do sada je ta populacija povećana za 30 do 40 odsto. Međutim, onima koji su glasni u negativnom smislu ovi podaci ne govore mnogo.
"To što je u posljednje četiri godine na ovom području rođeno 55 beba govori o onome što je bitno, a to je da su ljudi ovdje stvorili uslove za novi život. Spas između želje da se sačuva priroda i učiniš nešto za sebe. Najvažnije što se sklopila forma, moje iskustvo, estetika i, veoma bitno, podstaknut je život."

Način odnosa čovjeka prema prirodi u kojoj egzistira je različit. Za Kusturicu je tajna čovjekovog kratkog vijeka na Zemlji da se podstakne život, a da se ne uništava ono što već postoji. I to koliko god je u čovjekovoj realnoj moći, ali da pritom ne pravi kompromis u vezi s onim što je bitno.
Mokra gora je, prema njegovim riječima, jedina ekološki čista teritorija u Srbiji. Međutim, ni ova činjenica nije pomogla Emiru Kusturici da ga i dalje prozivaju u negativnom kontekstu. Naime, na ovom području je uspostavljen sistem naknade za zagađivanje životne sredine. Taksa koju je dužan da plati svako ko motornim vozilom prođe kroz ovo područje izazvala je mnogo pitanja i buke. Za pojedince je to "Kusturičin harač", dok ga ostali u potpunosti podržavaju zbog uspostavljanja sistema naplate naknade za zaštitu životne sredine.
"Ovdje je važnija buka po sebi, kao mala katarza, nego suština stvari, a imenovanje je redovno pogrešno. Imam izraženo političko mišljenje, veoma sam pravdoljubiv i uvijek stojim sto odsto iza onoga što kažem. To je za one loših namjera najsporniji dio u vezi s mojom ličnosti i tu dolazi do 'razapinjanja' i medijske kritike u javnosti", govori nam čuveni režiser dok nas dovozi na skijašku stazu "Iver". U sklopu skijališta nalazi se hotel "Mladost", čiji je vanjski dio dovršen, dok se unutrašnjost još dotjeruje. Do njega se stiže asfaltiranom trasom dugom osam kilometara, duž koje je izrađena kompletna infrastruktura, uključujući i hidrante za vodu.

Naša sljedeća stanica bio je vrh skijaške staze, koja je dobila zvaničnu dozvolu za korištenje od nadležne institucije zadužene za to i na kojoj su prvi skijaški spustovi odrađeni još prošle godine. Sve skijaške staze pokrivene su žičarama sa sidrom. Kao razlog što nisu upotrijebljene žičare za sjedenje Kusturica navodi da je i ovo jedan vid komunikacije s prirodom, da osjetite snijeg. A, prema njegovim riječima, i sigurnije je u slučaju nestanka struje.
U povratku smo svratili do još dva gradilišta, zgrade Uprave Mokre gore i farme, koja se gradi za potrebe proizvodnje zdrave hrane za stanovnike i goste Drvengrada. I ovdje se Kusturica vodi principom "održivog života", tj. maksimalno ulaganje truda za bolji život uz minimalno uništavanje prirode. Ovaj savremeni gorštak svjetskog glasa gradilišta prekrivena blatom obilazi svakodnevno i sam koordiniše radove, tako da je i ovu priliku iskoristio da porazgovara s radnicima. Na pitanje kako uspijeva sve da postigne, jer je prostor ogroman, a posao obiman, odgovara:
"Moram. Inače bi sve stalo." Dok se vraćamo u Drvengrad, režiser nam skreće pažnju na padinu i kuće u kojima je 2006. godine sniman njegov film "Zavet".

TURISTIČKI BISER: Ideja o Drvengradu rasla je stihijski, kaže Kusturica, bez plana. Prvo je kupio jednu brvnaru, zatim izgradio još jednu kuću, pa pomislio kako bi dobro došla i ulica. Poslije ulice i cijela padina. Danas, već je završena trim-staza duga dva kilometra, a pri kraju su i radovi na komunikaciji između objekata smještenih na brdima. U pogon je pušteno i grijanje na pelet, što je još jedan od rezultata bavljenja prirodom. Pelet je napravljen od prirodne, obnovljive materije, koja minimalno zagađuje okolinu.
Inače, posljednjih godina živopisni krug oko Šargana postao je pravi turistički biser Srbije. Naime, Mokru goru posjeti oko 200.000 turista godišnje, koji se oduševljavaju kako srpskom prirodom, tako i etno gradom poznatog umjetnika. A, kako kaže, to mu znači, ali samo sa one strane što je uradio nešto korisno za svoju zemlju, više od činjenice da uživa ogromnu popularnost.

Turistima još jednu atrakciju predstavlja "ćira", koji opet vijuga Šarganom po jedinstvenoj uskokolosiječnoj pruzi u Evropi, u obliku osmice, obnovljenoj poslije dugog niza godina. Drvengrad nudi i mogućnost tzv. seminarskog okupljanja. Gosti koji dođu u ovaj rezervat kulture smještaju se u apartmane i sobe, raspoređene u brvnarama od borovog drveta i opremljene starim, restauriranim namještajem. Sav namještaj je ručno oslikala Ana Petrović.
Stanovnike Drvengrada trenutno čine Kusturica i njegova porodica, te pojedini sezonski radnici. Uprkos "razapinjanju" njegove ličnosti i djela do tančina, umjetnik je ipak uspio da sačuva privatnost porodice, jer kako i sam kaže nije tabloidni tip.

Na pitanje kako se njegova supruga Maja, sin Stribor, već dokazani muzičar, i kćerka Dunja nose s njegovom dinamikom, uz osmijeh sliježe ramenima i kaže: "Šta će, sudbina im je sa mnom."
Došavši u Drvengrad sa dvosatne, ali nadasve interesantne i pomalo, za našu ekipu nenaviknutu na ovakve terene, avanturističke vožnje, razgovor s našim domaćinom završili smo u njegovoj radnoj sobi. Ona se nalazi u prizemlju porodične kuće, gdje nam je otkrio da se gradnja svih planiranih objekata uskoro privodi kraju. Držeći sivog sijamskog mačka u naručju, poželio nam je srećan put i skoro viđenje u Drvengradu. Gradu za koji njegov tvorac kaže da je mjesto koje izgleda kao da se u njemu nekad živjelo, a nije nikad!